Jedna vojnička uspomena

JEDNA RATNIČKA USPOMENA Pisac: Jole Piletić

Pošto knjaz Danilo pomoću mojom i još nekoliko odvažnih Crnogoraca slomi sve velike prepone, koje smetahu proglasu njegovom za gospodara crnogorskog i brdskog i pošto proglasi sebe knjazom a Crnu Goru knjaževinom, oživješe kako Crnogorci, tako i sva okolna srpska plemena, i ratnički duh i želja za ujedinjenje Srpstva ovlada srcem i dušom svakoga Srbina. Ovaj se pokret i preobražaj duhova osjetio svuda a naročito je ovo uznemirilo visoku Portu, pa i samog Sultana turskog, te se Turci riješe ne samo suzbiti to ratničko raspoloženje srpsko, već namisle uništiti Crnu Goru i njenog mladog i odvažnog gospodara, pa pošlju svoje najodabranije vojskovođe sa velikom silom da udare i unište Crnu Goru i njenu slobodu.

Godina 1851. i ʼ52. bila je teška i preteška za narod crnogorski, brdski i za kršnu i junačku Hercegovinu, gdje se na sve strane ljuta borba vodila, a naročito godina 1852. bila je crna i preteška. Te godine, nazvane „Omerpašine“, Omer paša udari na Crnu Goru sa 120 hiljada vojnika. Sa ovom velikom silom ulogori se blizu Podgorice, pa napiše pisma svima glavarima crnogorskim, da idu njemu, da poljube carevu ruku, prijeteći im i miteći ih blagom i lažnim obećanjima. Sve što je bilo plaho i lakomo otide paši da primi darove i izjavi odanost Sultanu.

Kad viđe paša pod svojim šatorom mnogo odabranih Crnogoraca i Brđana, kad viđe da su se predali pored ostalih Vukotića, Crmci i veći dio Rogamjana i gotovo svi Piperi, izuzev mene, moje braće i brastva moga, krene se put Spuža preko Malog i Velikog Brda, dođe pod Spuž i na podolje Spuško ulogori svoju vojsku, i odatle pošlje pisma bjelopavlićkijem glavarima Ristu Mirkovu, Pajoviću, Boškovićima, Radovićima, Brajovićima i Jovanovićima, da idu njemu i da se poklone caru. Bjelopavlići se nalazahu među dvije vatre, od Spuža Omer-paša sa silnom vojskom, a od Nikšića i Ostroga silni hercegovački i bosanski Turci. Risto Mirković s Pajovićima, Boškovići i Radovići ostaviše svoje kuće i otidoše na Zagredu. Vojvoda Mirko Petrović, Novica Cerović i vojvoda Krco Petrović, zatvoriše se pod Ostrogom, i iz Gornjeg manastira viteški su se branili od Turaka sve doklen ih je izbavio knjaz Danilo sa Crnogorcima. Turci razdvojiše Crnu Goru na dvoje, pritiskoše Bjelopavliće i sastaviše Spuž sa Nikšićem. Ovo su bili najteži časovi za Crnu Goru, koja bijaše na dvoje razdvojena. Ovo su bili dani najvišeg iskušenja, dani nečuvenih muka, gde brat bratu ne mogaše dati ruku od pomoći.

No između sviju mučenika toga vremena, niko ne bijaše u tolikoj mjeri ostavljen sebi i predat sudbini bez imalo nade na spas i izbavljenje, kao što sam bio ostavljen sebi ja sa braćom svojom. Na mene navaljivaše Omer-paša sa silom svojom, čas me zvaše na predaju, obećavajući mi sve ono čim se lakomi čovjek prevariti može, ali sve prijetnje Omer-pašine, kao i sva njegova obećanja ne mogoše me pokolebati u riješenost moju umrijeti za krst časni i dragu slobodu. Ne klonuh duhom, već se zatvorih sa odabranom mojom družinom u crkvu i bijele naše kule, bijući se i odbijajući tursku navalu.

Doklen čujah u zatvoru vojvodu Mirka Petrovića, dotle imah i nade da će doći čas izbavljenja, a pošto izide iz zatvora već se nijesam mogao nadati izbavljenju, no i ako ne imađah ni zračka nadežde u izbavljenje moje, opet nijesam klonuo bio, ostadoh vjeran odluci svojoj, žrtvovati sebe i svakoga svoga, a ne predati se Turcima, za to i na prijetnje silnoga Omer-paše, koji mi kazivaše, kako je uhvatio knjaza Danila i vojvodu Mirka i kako ih je poslao sa svima vojvodama u Carigrad, sa prezrenjem sam odgovorio, pozivajući ga da čini sve što može, i da se nigda živ predati neću. Pa videći da nema spasa ni pomoći niodkuda, pozovem sveštenika brata moga, te on pričesti mene, sve vojnike i čeljad moju, spremajući se tako za očajnu, junačku i hrišćansku smrt.

Sve muke koje mi zadavaše zatvor, prijetnje, glad i žeđ, nespa vanje i neprekidno borenje, toliko me nije morilo i mučilo, koliko pomisao na knjaza Danila i na Crnu Goru, za koju mišljah da je pogažena i uništena. U tijem mukama, u toj neizvjesnosti nijesam mogao dalje ostati, jer nije lako držati se u zatvoru godinu dana i odupirati se svoj turskoj sili i navali, a ne znati što se čini od Crne Gore i Crnogoraca, te napisah pismo Knjazu Danilu ovog sadržaja:

Viteški Gospodaru

I preželjni Knjaže!

Godina je dana od kako silni Turci uđoše u srce Crne Gore i razdvojiše Brda i Crnu Goru. Turcima se predadoše rđe i kukavice, ližisahani i poturice, pljunuše na časni krst, obrukaše lijepi srpski obraz, gubalo ih majčino mlijeko. Omerpaša me opkolio, nudi mi blago i gospostvo, prijeti mi svakojakijem mukama, priča mi da je zarobio Tebe, da je nestalo slobode crnogorske, ali me sva obećanja namamiti ne mogu, niti me prijetnje, zatvor i boj umoriti može, i riješio sam se umrijeti sa cijelijem mojijem rodom, muškim i ženskim, tek tursku ruku nigda Jole poljubiti neće. Gospodaru, ovo je pošljednji oproštaj koji Ti iz zatvora šiljem, sa svom mojom odabranom braćom i izabranim drugovima mojim, koji će svi izginuti sa mnom, vjerni časnome krstu, vjerni srpskome imenu i slobodi zlatnoj, vjerni Tebi svome Gospodaru. Ako si živ, da si prost Ti i da su prosti svi Crnogorci, znadi: biću grob, a nikad rob.

Tvoj vjerni

Serdar Jole Pilešić

sa družinom

Ovakvo sam pismo poslao iz zatvora knjazu Danilu, koji se onda nalazio na Cerovu u Pješovcima. Pismonoša je sa velikom mukom poslije 15 dana prošao kroz tursku vojsku i noćno, bez mjeseca, došao kod knjaza Danila. Kad je knjaz Danilo primio pismo i počeo čitati, vrele su ga suze propale i od muke i žalosti ne moga usteći svoje čelično srce a da tužno ne uzdahne; jer nema više muke, niti ima veće rane, nego čuti vapaj svoga prijatelja, čuti uzdisaj junaka, čuti oproštaj mučenika a ne moći dati ruke od pomoći. Zaista muka knjaza Danila ovoga časa nije bila manja od moje, pošto mi on ne mogaše dati pomoći, a kako da pomogne, kad od Podgorice do Spuža i od Spuža do Nikšića, ne mogaše se ništa drugo viđeti doli čovjek do čovjeka, junak do junaka i konjanik do konjanika, da tica ne mogaše prelećeti preko turskijeh bajoneta i zelenijeh čalma.

Pošto knjaz Danilo pročita pismo, okupio je Crnogorce i reče: „Crnogorci, godina je dana od kako ratujemo sa svom turskom carevinom, veći se dio Crnogoraca i Brđana predao Turcima, sva Brda Turci pritiskoše, niđe se ne čuje živoga junaka, samo još ne klone serdar Jole Piletić, on sam bije boj sa Turcima. Pismo koje dobih od njega je, on se oprašta sa mnom i sa vama, mojim sokolovima. Je li majka rodila junaka, da u ime moje otide kod serdara Jola i njegove družine, da ga pozdravi i da zajedno sa njim umre.“ Za dugo se niko nije javio, a kako i da se javi, kad soko ne bi mogao prelećeti preko turske vojske, a ne da junak između Turaka prođe. I po dockan javiše se dva dobra junaka, kapetan Savo Matov Martinović i perjanik Ramo Petrov Jovović, koji priđoše knjazu i poljubiše mu ruku, pa rekoše da će oni u ime Božje otići i sa mnom se sastati ili poginuti. Knjaz pun zadovoljstva sa njima se poljubi, napiše pismo za mene i po Savu i Ramu pošlje. Pismo Knjaza Danila ovako je glasilo :

Dragi moj serdare Jole!

Tvoj junački pismonoša prošao je kroz Turke, donio mi je pismo od tebe, razumio sam za muke tvoje i tvoje družine, ja se divim tvome viteštvu; slava junaštvu tvome i hvala na vjernosti tvojoj. Tvoj ti knjaz pomoći ne može, turska je vojska velika i silna; ostavi crkvu i bijelu kulu, pa gledaj te iznesi tvoju junačku glavu, jer će Turci sa svom silom navaliti na tebe i moraćeš podleći sili i navali turskoj. Šiljem ti Sava Matova i Rama Petrova da mjesto mene sa tobom umru. Žao mi je što sam knjaz, jer bih željno odletio k mome prijatelju serdaru Jolu Piletiću i njegovoj viteškoj družini, da zajedno damo dušu za poštenje.

Ovo je sve su čim ti tvoj prijatelj, tvoj knjaz može pomoći.

Tvoj blagonakloni

Knjaz Danilo І.

Pošlje velikog napora, pošlje velikih muka, Savo i Ramo sa opasnošću života svoga prođoše između Turaka i predajnika i srećno i zdravo stigoše kod mene u Zavalu. Dolazak njihov toliko me iznenadio i oveselio, da tako radosna časa u životu mome nijesam imao, veselje i radost moja ustostruči se kad čuh da je u životu knjaz Danilo i da nije ugušena sloboda Crne Gore. Kad se sastadoh sa njima, onijemih od radosti, niko ništa ne govoraše, samo se čujaše šum junačkijeh poljubaca, koji se sa suzama radosti propraćaše. Časovi su ovakvi rijetki, sveti i veličanstveni. Ono nijemo ćutanje, i one suzne oči rječitije govore i više kazuju, no sve riječi i svi izrazi koje čovjek reći i kazati može. Ko na takvijem mjestima nije bio, ko takve muke nije podnosio, ko takve trenutke nije doživio, taj nikako ne može sebi predstaviti ovaj božanstveni čas, ono rajsko milje koje obuze mene i moje mnogo napaćene drugove, gledajući pred sobom poslanike knjaza Danila i pismo njegovo.

Iz ruku Sava Matova Martinovića primih pismo, pozvah sinovca moga te ga pročita, a kad viđoh su čim me tješi i kakvu mi nadu daje moj omiljeni gospodar, uzeh pismo pa ga ostavih i naredih mome sinovcu popu, da uzme pero i artiju, pa mu izdiktirah drugo pismo, sadržine takve, da oživi nadu i da očeliči duh mojijeh drugova, jest napisah pismo ove sadržine:

Dragi serdare Jole!

Razumio sam u kakvim se mukama nalaziš ti i tvoja viteška družina. Blago svakome onome junaku, koji se kod tebe zadesio, on nigda neće umirati, ja ga nigda zaboraviti neću. Drži se sokole, nemojte klonuti još malo, neće dugo proći, a mi ćemo pomoću Božjom i naše braće Srba i Rusa pobijediti Turke, a i Ćesar je obećao poslati jednoga đenerala s vojskom da nam pomogne. Nedajte se moji sokolovi, brzo ću doći da vi pomognem, da se izbavite od teškoga i dugoga zatvora. Pozdravi svakoga tvoga druga i junaka. Šiljem tamo Sava Matova i Rama Petrova, da s vama u zatvoru budu, dok i ja dođem da ćeramo Turke i izdajne predajnike. Nemojte se plašiti, s nama je Bog i pobjeda će biti naša, sve je prošlo, a malo je ostalo, i zbogom te moji sokolovi i brzo će doći kod vas vaš

Knjaz Danilo.

Za ovim izidoh pred mojom kulom, opalih dževerdara, pozvah družinu i popa, te ispred kule pročita ono što sam ja diktirao, a ne ono što mi je knjaz Danilo pisao. Pošto pop pročita pismo odmah zapucaše puške iz crkve i kula u kojima bijaše moje društvo, učiniše šemluk, i otpoče pjesma i kolo se povede u crkvi i kulama, pripijevahu junake a brukahu izdajnike i predajnike.

Ovo iznenadno veselje, šemluk i pjesma naša, začudi Turke i izdajne predajnike, koji su više jada zadavali u zatvoru junacima, nego li i sami Turci, jer Turci i ako su brojno silni i veliki bili, opet nijesu znali kako i kojim načinom da nam dosade, kao što su to znali predajnici. Čuvši za ovo predajnici, počnu jedan po jedan ostavljati Turke i uskakati kod mene i moje družine, donoseći hrane i džebane, i tako ti ja sve jači i snažniji postajah.

Iza ovoga nije mnogo potrajalo, a Crna se Gora umiri sa turskom carevinom. Pošto se svrši rat, pošto se Omer-paša povrati i ostavi Crnu Goru, ja pođoh na Cetinje, gdje me knjaz Danilo primi ne kao stariji mlađega i kao gospodar podanika, već kao iskren prijatelj prijatelja, ili drug druga, raširi ruke pa me zagrli i poljubi u čelo, blagodareći mi na izdržljivosti, vjernosti i požrtvovanju, tu pred Crnogorcima, izvadi zlatnu medalju „Miloša Obilića“, najveće junačko odličje, koje onda nemaše nego tri u svoj Crnoj Gori, pa mi je sam zakači o prsima, sa ovijem riječima: „Evo te, sokole i Obiliću, odlikujem najvećim junačkijem odličijem, medaljom zlatnoga Obilića, nosi je srećno pa se ponosi njome, kao što se tvoj knjaz ponosi takvijem vitezovima. Slava ti, viteže, koji ostade svoj i onda, kad sve pade, nosi je dugovječno na radost tvoju i slavu domovine tvoje, koju si vjerno i junački branio i tvoga knjaza zadivio, koji će znati cijeniti pregnuće, vjernost i junaštvo tvoje i tvojih drugova.“ Evo ispričah vjerno jednu moju uspomenu ratničku, koja je bila tužna, žalosna, teška, viteška, pa pošlje vesela, mila, draga i radosna.

A koliko još uspomena iz mog ratovana ostaje i ostaće neopisane i nezabilježene, neispričane i nepoznate, a koje po važnosti i junaštvu ne ustupaju ako ne i nadmašuju ovo što rekoh!

29. Dekembra 1899. god.

u Nišu

Izvor

Zora, 1. februar 1900. Br. II, God. V, str. 61–65.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jole Piletić, umro 1900, pre 126 godina.