Razbolje se Daničiću Đuro
Od ljutoga srca junačkoga,
Bolovao devet godin’ dana,
Nit’ umire, nit’ mu bolje biva.
Silno Đuro poarčio blago:
Đe gođ bilo stara sveštenika,
Kaluđera bogougodnika,
Đuro zove da mu Boga mole,
I poju mu masla i bdenija
I molitve iz starijeh knjiga;
Đe gođ bilo po glasu ećima,
I iladža za srce lijeka,
Obidova, ništa ne pomoga;
Sve mu bile posestrime vile
Donosile svakojako bilje
I ponude koje ni car nema,
Nosile nu svakojake trave
Od mađija, čina i pomame,
Ništa Đuru pomoć’ ne mogoše;
Do’dili mu mnogi pobratimi
I birani od svud prijatelji,
Donosili svakoje ponude
Od Dunaja do mora sinjega
I iladže skraj b’jelog svijeta,
Al’ za fajdu kad lijeka nije.
Plakalo ga malo i veliko,
A najviše ostarala majka,
Ona šjedi Đuru više glave,
Roni suze i noću i danju;
I žali ga sine Vladimire,
Obrće ga s desne na lijevu,
Popriteže kad mu muka dođe,
A pošjede kad muke popušte,
I šerbetom grlo zalijeva,
A naračom da okvasi usta;
Al’ ne oće ljuba Ikonija,
Tvrda srca soja orjackoga,
Krivo Đura okom poglediva,
Često kosi, te mu odgovara.
Vidi Đuro što je i kako je,
Pa govori ljubi Ikoniji:
"Ljubo moja, mila Ikonije,
"Ne ljuti se, ni kosi se na me.
"Ako sam ti obolio, dušo,
"Nije bolest sa obraza crna,
"No je bolest od Boga poslana;
"Počekaj me još godinu dana;
"Il’ ću junak bola preboljeti,
"Il’ ću ovi svijet prom’jeniti.
"Bolje ti je i poštenije ti
"Udati se kao udovica,
"No udati iza živa muža."
Šuti kuja, ništa ne govori,
No otide u šikli odaju,
Te dočepa kalem i artiju
I murećef čim se knjige pišu,
Pa napisa knjigu na koljeno,
Te je šalje u turskoj Krajini
A na ruke Pokrajčiću Pavlu,
Ovako mu knjigu napravila:
"Čuj me, Pavle, prvo dobro moje,
"Znaš lijepo, i ako je davno,
"Kad si mene prosio u majke,
"Ja sam hćela, i oćaše majka,
"Ali ne hće ostarjeli babo,
"No me dade Daničiću Đuru.
"Evo ima devet godin’ dana
"Kako Đuro od bola boluje,
"Nit’ umire, niti bolji biva.
"Ja sam, Pavle, pustošna livada,
"Udovica, a kod živa muža,
"Bez grljenja i bez milovanja,
"Nego, Pavle, srce iz njedara,
"Kupi svate, bržaj po me amo
"U neđelju koja prva dođe,
"Dok azuram sebe i konjica,
"Dok saberem moje ruho pusto
"I napunim elbete dukata,
"Svakako će pusto ostanuti."
Pa kad taku knjigu našarala,
Preklopi je na četiri ćoška
I crljena udari pečata,
Zapečati sa ruke prstenom,
I doziva svog Punišu slugu:
"Čuj, Puniša, čuj me, moja slugo,
"Da si brže s knjigom u Krajini
"A na ruke Pokrajčiću Pavlu;
"Ovu predaj, drugu mi donesi,
"Dobrim ću te darom darivati."
Momče vjerno, ne zna što se piše,
Pa se lati gore i planine,
Kud gođ išlo, u Krajinu sišlo
A do kule Pokrajčića Pavla.
Kapu skida, pod pazuo tura,
Pristupi mu ruci i koljenu,
Ruku ljubi, a knjigu mu dava.
Primi Pavle knjigu, i uči je,
I kad viđe što mu ona kaže,
Od radosti na noge skočio,
Te dariva mlada knjigonošu,
Pa napisa knjigu šarovitu:
"Ikonija, i srce i dušo!
"Eto mene u prvu neđelju,
"Samo vodim do trideset svata,
"Nemam kade više okupljati,
"Nadaj mi se, i napresi mi se,
"Odavna te jesam poželio."
Ode momče s knjigom na tragove,
Knjigu dava svojoj gospođici,
Ona njemu dvanaest dukata.
Pa kad kuja knjigu proučila,
I viđela što joj Pavle piše,
Azurava sebe i konjica
A preslaže zenđil’ ruho svoje,
Iz sanduka u sepete slaže.
Očešlja se i bojatisa se,
I obuče što moga najljevše.
Čudi joj se stara svekrvica:
"Što je, snaho, što prćiju slažeš,
"Ka da misliš ruho prodavati,
"Ali neđe dugo putovati?"
To slušalo d’jete Vladimire,
Pa pritrča k svojoj miloj majci,
Proli suze niz rumeno lice,
Ljubi majci ruke i njedarca:
"Đe ćeš mene, moja mila majko?
"Al’ me misliš, mamo, ostaviti
"Da sam sirak bez oca i majke?
(Pa se savi oko noga majci
Kao zmija oko drva suva)
"Nemoj, mamo, ako Boga znadeš!"
To slušao Daničiću Đuro,
I odma se jadu dosjetio,
Pa govori svojojzi ljubovci:
"Ikonija, do sad vjerna ljubo,
"Ne crni mi obraz pri životu,
"Ne vrijeđaj mene u mukama,
"Staru majku i nejaka sina,
"Pričekaj me jošte po godine,
"Dokle umrem, ali bolji budem."
Al’ da vidiš kuje Ikonije,
Koliko je srca poganoga,
Taku Đuru riječ isturila:
"Neću, Đuro, ni neđelju dana,
"Doć’ će šjutra po mene svatovi,
"Pred svatov’ma mladi đuvegija,
"Po imenu Pokrajčiću Pavle.
"Tri puta me u majke prosio,
"A ti si me, Đuro, preprosio
"Na sramotu i mene i majke.
"Dok sam, Đuro, u tvom dvoru bila,
"Ne mož’ reći nit’ me prekoriti
"Da nijesam tebe vjerna bila,
"Evo ima devet godinica,
"Čini mi se da je dosta bilo,
"I da ne mož’ mene prekoriti,
"U suđenju prijekora nema."
To izreče, niz kulu uteče.
Ciknu Đuro kao zmija ljuta,
A podjeknu, sva se kuća strese,
Od glasa se džami uzdrmaše,
A potrese šljeme na čardaku.
Sve mislio što će i kako će,
Pa doziva svoju staru majku:
"Počuj, majko, još jedanput sina:
"Ti pripravi gospocka jedžeka
"I pripravi piva izobila.
"Ako budu svati poznanici,
"Ugosti ih pivom i jestivom,
"Neka znadu đe su dolazili.
"Ako budu svati nepoznati,
"Isturi im pred kulu nevjestu."
U to doba i noć omrknula.
Noć pobježe, a dan se primače,
Stade jeka poljem i livadam’,
Puška puca, udara tambura,
A pjevaju momci iza glasa:
"Prepelice, gojna i rumena,
"Evo tvoga jata sokolova,
"Doleti nam ispod naših krila,
"Rad’ tebe smo konje utrudili."
To začuo Daničiću Đuro,
Kam bi studen suzu ispustio,
A kamo li junak od junaka,
Pa doziva Vladimira sina:
"Vladimire, moj nevoljni sine,
"Otvori mi najvećeg sanduka,
"Izvadi mi mukadem pojasa,
"Da utegnem srce pr’o bokova,
"I prenesi kuli na pendžere,
"Da ja vidim čij’ s’ ono svatovi,
"Je l’ koliko, i ko u svatove."
Brže Đura sinak poslušao,
Utegnu ga mukadem pojasom,
I prenese kuli na pendžeru.
Uze Đuro srčajli durbina,
Razvuče mu do sedam kanata
Te mu gleda na sedam sahata,
Okrenu ga poljem ispod kule
Na svatove durbin nanišani,
Pak ih broji i očima sudi,
Ko je koji bolji od kojega.
Sve svatove redom prebrojio,
Prebrojio te ih upoznao.
Dok svatovi blizu dvora bili,
Gledao ih mladi Vladimire,
Pa on pita svoga oca Đura:
"Babo Đuro, čij s’ ono svatovi,
"Po čiju li sad idu đevojku?" -
"Naši svati i naša đevojka,
"Đuvegija Pokrajčiću Pavle,
"A đevojka tvoja mila majka."
Ciknu d’jete, soko od sokola,
Pa govori Daničiću Đuru:
"Babo Đuro, ne upuštaj majke,
"Da otide majka za drugoga,
"Da je ljubi za života tvoga,
"Tvoju ljubu, moju milu majku.
"Ja je ne dam, ako je ti davaš."
Pa utrča d’jete u kamari,
Te pripasa babovo oružje,
I oćaše izić’ pred svatove,
Al’ ga prokle sa pendžera Đuro,
A dijete soja gospockoga,
Prepade se od očine kletve,
Povrati se d’jete pod oružjem.
U to doba kita i svatovi,
Tridest svata više đuvegija,
Razjahaše konje u avliju.
Dočeka ih Daničića majka,
A ljubovca konje ispod svata.
Uvede ih u bijelu kulu,
Posjedoše za sofrom gotovom.
Đuru ne da srce odoljeti,
No s’ utegnu su dva i tri pasa,
Sa dno noga do vrhu bedara,
Pa od bedre do vitih rebara,
Pa eto ga uz bijelu kulu,
Polu mrtav uđe međ’ svatove.
Svi mu svati na noge ustaše,
Pomakoše jedan uz drugoga,
Divno Đuru mjesto načiniše,
U vrh sofre čelku od trpeze,
Sjede Đuro taman ukraj Pavla.
Dadoše mu tridest čaša vina
Ožđeldija i dobrodošlica.
Popi Đuro, i divno zafali,
Pa međ’ svate pusti lakrdiju:
"Dobro došli, braćo Srblji draga,
"Po vas dobro, ako nije po me,
"Al’ vas molim, pa vas Bogom kumim,
"Da mi danas ne vodite ljubu
"Ikoniju iza mene živa.
"Pričekajte, neće dugo biti,
"Pa kad umrem, airli vam bilo,
"Na silu je ne mogu oteti.
"Zemlja mi je na lišcu odavna,
"A grobnica skrita u njedrima,
"Al’ mi je red danas umirati,
"Da očima ne gledam sramotu.
"I ako me, braćo, poslušate,
"Držaću vas punu eftu dana.
"Imam dosta, Bog mi poklonio,
"Da vas držim i godinu dana."
Progovara svacki starješina:
"Daničiću, naš sivi sokole!
"Kad je tako, i jazuk bi bilo
"Vrijeđati takoga junaka,
"A to nije ni Bogu ugodno,
"Niti nama vjera to dopušta."
Ali veli Pokrajčiću Pavle:
"Daničiću, mio prijatelju,
"Pod silom ti svati ne dođoše,
"Ni pod silom vodimo ljubovcu,
"Ali nije nego s dobre volje.
"Kad je tako, tu ti sile nema."
Pak zavika grlom bijelijem:
"Svati braćo, na noge junačke,
"Ikonijo, a ti međ’ svatove."
Pa poskoči na noge lagane.
Al’ mu veli Daničiću Đuro:
"Stan’ polako, Pokrajčiću Pavle,
"Da se prije smrti darujemo."
Pa poviknu sina Vladimira:
"Vladimire, moje d’jete drago,
"Donesi mi sablju od megdana
"Da darujem mila zeta svoga."
Dijete ga brže poslušalo,
Donese mu sablju od megdana,
Đuro dava Pokrajčiću Pavlu.
Pavle gleda sablju i pregleda,
Ne da mu se sablja izvaditi.
Ode sablja od ruke do ruke,
Nikomu se ne da izvaditi;
Dokle dođe u rukama Đuru,
Sama mu se sablja izvadila,
I tri kapi krvi ispadoše.
Olakša mu sablja u desnici,
Lakša sablja od najmanje slamke,
I zasja se soba od svjetlosti,
A u Đura srce zaigralo.
Trže sablju, a Boga spomenu:
"Drž’ se, zete, čestita ti ćorda!"
Pade Pavle mrtav na trpezi,
A glava mu posredi trpeze.
Pa na noge Đuro poskočio,
Kapu skida, a svatove pita:
"Je li kavga ili vjera tvrda?"
Svi mu svati vjeru privatiše,
Pa odoše doma na tragove.
Lijepo ih Đuro darovao,
Sve po redu što je za kojega,
Ispratio i alalio se,
Pa se vrće dvoru bijelome.
Kad ugleda ljubu Ikoniju,
Đe bježaše da bi pobjegnula,
Ufati je za bijelu ruku,
Pa je vodi na gornje čardake,
Pa joj taku riječ progovara:
"Ikonijo, vjero pa nevjero,
"Ali voliš zubljom svijetliti,
"Ali moju sablju celivati,
"Al’ volija po vodi plivati?"
Veli njemu ljuba Ikonija:
"N’jesam riba da u vodi plivam,
"Nit’ sam junak da sablju celivam,
"Nego žena da zubljom svijetlim."
Tada Đuro otvori sepete,
I izvadi vezene košulje,
Navošti je i okatrani je
Savrh glave do žuti pašmaga.
Navuče je ljubi Ikoniji,
Dade vatru na četiri strane.
Ika gori, ovako govori:
"Đuro dragi, o moj gospodaru,
"Ne daj, Đuro, da mi oči gore,
"Dosta sam te šnjima milovala,
"Dosta si ih puta poljubio." -
"Neka gore, n’jesu moje same."
Kada dođe oganj do obraza:
"Ne daj, Đuro, moje gojno lice,
"Mnogo si ga puta celivao." -
"Neka gori, nije moje samo."
Kada oganj dođe do gr'oca:
"Ne daj, Đuro, grla bijeloga,
"Dosta si ga puta zagrlio,
"I bijelim ugriznuo zubom." -
"Neka gori, sam nijesam bio."
Kada vatra dođe do dojaka,
Prizva Ika sina Vladimira:
"Ne daj, sinko, materine dojke,
"Koje su te slatko odranile,
"Da t’ ne guba materino ml’jeko."
Ciče d’jete bi mu žao majke,
Pa pritrča da oganj utuli,
Gaseći ga opekao ruke.
Al’ ne žali ruke Vladimire,
Nego žali svoju milu majku,
Đe mu mrtva na ruke panula.
Tako bilo svakoj ženskoj glavi
Koja nije vjerna gospodaru.
Ikoniji Bog prostio dušu,
Nama, braćo teška sagrešenja!
Amin, Bože i Bogorodice,
I Sofijo nasred Carigrada.
