Stojša i Mladen

Izvor: Викизворник

Bio jedan car pa imao tri kćeri, i jednako ih držao u potaji da nisu nikad na polje izlazile. Kad narastu za udaju, pusti ih otac prvi put u kolo. Ali tek što se uhvate u kolo, dune nekakav vihar i sve tri odnese. Car se prepadne kad vidi da ih nestade, pa brže pošlje sluge na sve strane da ih traže, a pošto se sluge vrate i kažu da ih nigde nisu mogle naći, car se razboli i od žalosti umre. Iza cara ostane carica trudna, i kad dode vreme da se breme ima, ona rodi muško čedo, i nadene mu ime Stojša. Kad Stojša malo poodraste, on nastane junak da je malo onakih bilo. Kad mu bude osamnaest; godina, zapita mater svoju: "Za Boga, majko, kako ti nisi više dece rodila do samo mene?" A ona uzdahne i zaplače se, ali mu ne smedne kazati da je imala tri kćeri pa da ih je nestalo, bojeći se da ne bi Stojša tumario u svet da ih traži; i tako da ne bi i njega izgubila. Ali on kad vidi majku gde plače, navali još većma i stane je zaklinjati da mu kaže što je. Onda mu mata pripovedi sve po redu kako je imala tri kćeri kao tri ruže, i kako ih je nestalo, i kako su ih tražili uzalud na sve strane. Stojša kad sasluša mater svoju, reče joj: "Nemoj plakati, majko. Idem ja da ih tražim." Mati kad to čuje, udari se rukama u prsi: "Kuku mene kukavici! zar da majka ostane i bez sina!" pa ga stane odvraćati i moliti da ne ide, kazujući mu kako je to bilo davno i Bog zna jesu li već i žive. Ali se on nije dao odvratiti, nego joj reče: "Kaži mi, kad je moj otac bio car, gde mu je oružje što je pasao, gde li mu je konj što ga je jahao." Onda mati videći da se Stojša okaniti neće, reče mu da mu je otac kad je video toliku žalost, pustio konja u ergelu a oružje na tavan bacio. Stojša odmah nađe na tavanu oružje sve prašno i zarđalo, ali ga on lepo očisti i uredi te sine kao novo kovano; pa onda otide u ergelu i nađe očina konja, pa ga dovede kući i uvede u podrume i stane ga hraniti i timariti, te za mesec dana opravi se konj kao kaka tica, a i onako je bio krilat i zmajevit. Kad se Stojša već spremi da ide, reče materi: "Imaš li, majko, kakav znak od mojih sestara da ponesem: ako da Bog te ih nađem, da bi mi verovale da sam im brat?" Mati mu plačući odgovori: "Ima, hrano moja, tri marame što su one svojim rukama vezle," pa mu iznese marame i da. Onda on poljubi majku u ruku, pa usedne na konja i otide u svet da traži svoje sestre. Idući tako po svetu dugo vremena, dođe jedan put pod jedan veliki grad. Pred onim gradom bila je jedna česma s koje je sav grad nosio vodu. Stojša kad dođe na onu česmu, napije se vode pa legne malo u hlad da se odmori pokrivši se po licu jednom od one tri marame da ga muhe ne bi klale. U tome dođe jedna gospa po vodu i opazi Stojšu kraj česme u hladu. Kako opazi njega i maramu, a ona uzdahne, po tom točeci vodu jednako je unj gledala, i pošto natoči vodu nikako nije mogla da se odande otrgne nego je sve unj gledala. Stojša to opazi pa je zapita: "Što je, snaho, što me tako glediš? Ili davno nisi videla čoveka ili se u što upoznaješ?" A ona mu odgovori: "Brate, poznajem u tebe maramu što sam je svojom rukom vezla." Onda Stojša ustane pa je zapita otkuda je i koga je roda, a ona mu kaže da je carska kći iz toga i iz toga grada i da su bile njih tri sestre pa ih vihar odneo sve tri. Kad to čuje Stojša odmah joj se pokaže: "Ja sam tvoj brat. Možeš li se setiti da je mati bila trudna kad je vas vihor odneo?" A ona se odmah seti i brizne plakati pa njemu oko vrata: "Slatki brate! mi smo sve tri u zmajevskim rukama. Ima njih tri brata zmaja, oni su nas odneli pa nas drže svaki u svome dvoru." Onda se uzmu za ruke, pa u zmajev dvor; u dvoru sestra brata lepo dočeka i ugosti, a kad bude pred noć, ona mu reče: "Brate, sad će doći ljutit zmaj ognjeviti, sve vatra iz njega sila, rada bih te zakloniti da te ona sila ne opali, hodi sakrij se." A Stojša joj odgovori: "Sestro moja, kaži ti meni šta je njegov obrok." Onda ga sestra odvede u drugu sobu, kad tamo, ali vo pečen, pećka hleba i akov vina," eto to mu je obrok" reče sestra, a Stojša kad to vidi, prekrsti noge pa sve opucka do mrve, pa onda skoči na noge i reče: "Aha, sestro, da bijaše još!" Kad Stojša tako večera, reče mu sestra: "Sad će zmaj baciti buzdovan pred kuću da se zna da ide kuci." Tek što ona to reče, a buzdovan zauji više kuće, a Stojša brže istrči pred kucu pa mu ne dadne ni na zemlju pasti nego ga dočeka u ruke pa ga zavitla preko zmaja čak na drugi hatar. Kad zmaj to vidi, začudi se: "Kakva to sila goni od mojega dvora!" pa se vrati natrag i uzme buzdovan pa s njim kući. Kad dođe pred dvor, iziđe careva kči predanj, a on se prodere na nju: "Ko ti je u dvoru?" A ona mu odgovori: "Moj brat". Zmaj je opet zapita: "A šta je došao?" A ona mu odgovori: "Došao da me vidi." Onda zmaj srdito reče: "Bre nije on došao da te vidi, nego da te vodi." Čujući Stojša iz dvora ovaj razgovor izide i on pred zmaja, a zmaj kako ga vidi stisne se na njega, a Stojša ga dočeka te se uhvate u koštac pa se ponesi. Jedan put Stojša obori zmaja i pripuši ga, pa mu reče: "Šta ćeš sad?" A zmaj mu odgovori: "Da si ti meni pod kolenima kao ja tebi, ja bih znao šta bih." A Stojša mu reče: "Ja tebi neću ništa," pa ga pusti. Onda ga zmaj uzme za ruku, pa ga uvede u dvor i učini veselje za nedelju dana. Kad prođe nedelja dana, zapita Stojša zmaja za druga dva zeta, zmaja ognjevita, i zmaj ga uputi kuda će ići dok ne nađe grad, gde su dvori drugoga zmaja, a onde reče mu da će čuti za trećega. Posle toga opravi se Stojša na put, oprosti se sa sestrom i zetom, pa pode k drugome zmaju. Tako putujući dođe pod jedan grad, i pred gradom nađe jednu česmu, s koje je sav grad vodu nosio. Stojša se onde napije vode pa legne malo u hlad da se odmori pokrivši se po licu jednom od one tri marame da ga muhe ne bi klale. Malo vreme postoji, al eto ti jedne gospe po vodu; kako ugleda Stojšu i maramu, a ona uzdahne, po tom točeći vodu jednako je unj gledala, i pošto natoči vodu, nikako nije mogla da se otkine odande nego je sve unj gledala. Stojša to opazi pa je zapita: "Što je, snaho, što me tako glediš? Ili davno nisi videla čoveka ili se u što upoznaješ?" A ona mu odgovori: "Brate, poznajem u tebe maramu što sam je svojom rukom vezla." Onda Stojša skoči na noge pa joj se odmah pokaže da je njezin brat, i pripovedi joj kako je bio i u druge sestre. A ona kad vidi brata, brizne plakati, pa njemu oko vrata. Posle se uzmu za ruke pa u zmajev dvor; u dvoru sestra brata lepo dočeka i ugosti, a kad bude pred noć, ona mu rece: "Brate, sad ce doci ljutit zmaj ognjeviti, sve vatra iz njega sipa, rada bih te zakloniti da te onom silom ne opali, hodi sakrij se." A Stojša joj odgovori: "Sestro moja, kaži ti meni šta je njegov obrok?" Ona ga onda odvede u drugu sobu, kad tamo, a to dva vola pečena, dve pećke hleba i dva akova vina, "eto to mu je obrok" rece sestra Stojši, a on kad to vidi, prekrsti noge pa sve opucka do mrve, pa onda skoči na noge i reče: "Aha, sestro, da bijaše još!" Kad Stojša tako večera, reče mu sestra: "Sad će pasti buzdovan pred kuću čak iz drugoga hatara, da se zna da ide zmaj." Tek što ona to reče, a buzdovan zauji više kuće, a Stojša brže istrči pred kuću pa mu ne dadne ni na zemlju pasti, nego ga dočeka u ruke pa zavitla njim čak na treći hatar. Zmaj kad to vidi, začudi se: "Kakva to sila goni od mojega dvora!" pa se vrati natrag i uzme buzdovan pa s njim kući. Kad dode pred kuću, iziđe careva kći predanj, a on se prodere na nju: "Ko ti je u kući?" A ona mu odgovori: "Moj brat." Zmaj je opet zapita: "A šta je došao?" A ona odgovori: "Došao da me vidi." Onda zmaj srdito rece: "Nije on došao da te vidi, nego da te vodi. "Čujući Stojša iz dvora ovaj razgovor, iziđe i on pred zmaja, a zmaj kako ga vidi, stisne se na njega, a Stojša ga dočeka pa se uhvate u koštac te se ponesi. Najposle Stojša obori zmaja i pripuši ga, pa mu rece: "Šta ćeš sad?" A zmaj mu odgovori: "Da si ti meni pod kolenima kao što sam ja tebi, ja bih znao šta bih radio " A Stojša mu rece: "Ja tebi neću ništa", pa ga pusti, a zmaj ga onda uzme za ruku pa s njim u dvor, te se stanu veseliti za nedelju dana. Kad prođe nedelja dana, zapita Stojša zmaja i za trećega zeta, i zmaj ga uputi kud će ići dok ne nađe grad gde su dvori i trećega zeta. Posle toga opravi se Stojša na put, oprosti se sa sestrom i zetom, pa pode da traži trećega zmaja. Idući tako dugo vremena, dođe opet pod jedan grad i pred gradom nađe jednu česmu, s koje je sav grad vodu nosio. Stojša se onde napije vode pa legne u hlad da se malo odmori pokrivši se po licu jednom od one tri marame da ga muhe ne bi klale. Malo vremena za tim prođe, al eto ti jedne gospe po vodu. Kako ugleda Stojšu i maramu, a ona uzdahne, po tom točeći vodu jednako je unj gledala, i pošto natoči vodu, nikako nije mogla da se otkine odande nego je sve unj gledala. Stojša to opazi pak je zapita: "Što je, snaho, što me tako glediš? Ili davno nisi videla čoveka, ili se u što upoznaješ?" A ona mu odgovori: "Brate, poznajem u tebe maramu što sam je svojom rukom vezla." Stojša kad to čuje, skoči na noge, pa joj se odmah pokaže da je njezin brat, i pripovedi joj kako je već bio u drugih sestara. Ona kad vidi brata, brizne plakati pa njemu oko vrata. Posle se uzmu za ruke pa u dvor. U dvoru sestra brata lepo dočeka i ugosti, a kad bude pred noć, onda mu reče: "Brate, sad će doći ljutit zmaj ognjeviti, sve vatra iz njega sipa, rada bih te zakloniti, da te onom silom ne opali, hodi sakrij se." A Stojša joj odgovori: "Sestro moja, kaži ti meni šta je njegov obrok." Ona ga onda odvede u drugu sobu; kad tamo, a to tri vola pečena, tri pećke hleba i tri akova vina, "eto to mu je obrok" reče sestra Stojši, a on kad to vidi, prekrsti noge pa sve opucka do mrve, pa onda skoči na noge i reče: "Aha, sestro, da bijaše još!" Kad Stojša tako večera, reče mu sestra: "Sad će pasti buzdovan pred kuću čak iz trećega hatara, to je znak da ide zmaj." Tek što ona to reče, a buzdovan zauji više kuće, a Stojša brže istrči pred kuću pa mu ne dadne ni na zemlju pasti, nego ga dočeka u ruke pa zavitla njim čak na četvrti hatar. Kad zmaj to vidi, začudi se: "Kakva to sila goni od mojega dvora!" Pa se vrati natrag i uzme buzdovan pa s njim kući. Kad dode pred dvor, iziđe careva kći predanj, a on se prodere na nju: "Ko ti je u dvoru?" A ona mu odgovori: "Moj brat." Zmaj je opet zapita: "A šta je došao?" A ona mu odgovori: "Došao da me vidi." Onda zmaj srdito rece: "Nije on došao da te vidi, nego da te vodi." Čujući Stojša iz dvora ovaj razgovor, iziđe i on pred zmaja, a zmaj kako ga opazi, stisne se na njega, a Stojša ga dočeka te se uhvate u koštac pa se ponesi. Jedan put Stojša obori zmaja i pripuši na zemlju, pa mu reče: "Šta ćeš sad?" A zmaj mu odgovori: "Da si ti pod mojim kolenima kao ja što sam pod tvojim, ja bih znao šta bih radio." Onda mu Stojša reće: "Ja tebi neću ništa," pa ga pusti. Onda ga zmaj uzme za ruku pa ga uvede u dvor i stanu se veseliti za nedelju dana. Jedan put iziđu u šetnju, i šegajući se opazi Stojša u avliji jednu veliku jazbinu – otišla pod zemlju, pa onda reče: "A šta je to, zete? Kako možeš u svome dvoru trpeti toliku propast? Za što to ne zaroniš?" Zmaj mu odgovori: "E moj šura, ne mogu ti od sramote ni kazati šta je to. Ima ovamo jedan zmajevski car, pa s nama često ima rat, i sad skoro imamo rok da se udarimo; pa kad se god pobijemo, svu nas trojicu nadbije, i što uteče u ovu jazbinu ono ostane." Onda mu reče Stojša: "Hajde zete, da udarimo nanj, dok sam i ja ovde da vam pomognem, eda bismo ga kako satrli." A zmaj odgovori: "Ja ne smem ni po što pre roka." Kad Stojša vidi da oni ne smeju da udare, onda se on sam digne da traži cara zmajevskoga. Pošto jedva jedan put napita, dode pred dvore i opazi navrh dvora zeca gde stoji. Onda zapita dvorane šta onaj zec navrh dvora radi. A dvorani mu odgovore: "Da se ko nade da skine onoga zeca, zec bi se sam zaklao, sam oderao, sam isekao, sam pristavio, pa se sam skuvao; ali to ne sme niko učiniti za svoju glavu." Stojša kad to čuje, on uzleti na konju pa skine zeca, a zec se sam odmah zakolje, sam se odere, sam iseče i sam se pristavi k vatri. Onda Stojša iziđe na zmajev čardak pa legne u hlad, a dvorani kad vide šta učini, stanu mu govoriti da beži: "Beži, junače, kud te dvoje oči vode, dok nije došao zmaj, jer ćeš zlo proći ako te zateče." A Stojša im odgovori: "Šta ja marim za vašega zmaja, neka dođe nek se najede zeca." Kad malo čas, eto ti zmaja; kako dođe odmah opazi da zeca nema pa poviče na dvorane: "Ko je to uradio?" A oni mu kažu: "Došao jedan delija te skinuo zeca, i eno ga gore na cardaku." Onda im zmaj reče: "Idite i kažite mu nek mi ide iz dvora, jer ako mu dođem, neće mu ni kost s košcu ostati." Dvorani iziđu na čardak k Stojši pa mu kažu šta veli zmaj, a Stojša se oseče na njih: "Idite kažite zmaju, ako mu je žao zeca, neka mi iziđe na mejdan." Kad oni to kažu zmaju, a zmaj cikne, sve vatra sipa iz njega, pa poleti s na čardak, a Stojša ga dočeka, pa se ponesi: niti se Stojša daje oboriti, niti može zmaja da obori; najposle reče Stojša zmaju: "Kako ti je ime?" A zmaj mu odgovori: "Moje je ime Mladen." Onda mu Stojša rekne: "I ja sam najmlađi u oca i majke;" pa se onda puste i zbrate, i tvrdu veru dadu jedan drugome da će bratinski živeti. Posle nekoga vremena reče Stojša zmaju: "Šta čekaš one zmajeve što beže u onu jazbinu? Hajde ti da mi udarimo na njih i prije roka." Zmajevski car pristane, i tako podu njih dvojica, da udare na zmajeve. Kad ona tri brata zmaja čuju da se Stojša udružio i zbratio sa zmajevskim carem, i da sad obadvojica idu na njih, oni se uplaše pa skupe silnu vojsku, te izidu s vojskom preda njih, a ovi udare na celu vojsku, i sve razbiju i rasteraju, samo ona tri zmaja uteku u onu jazbinu. Onda ova dvojica brže vuci slamu, pa guraj u onu jazbinu, pa onda zapale, i tako sva tri zmaja onde propadnu. Posle toga Stojša opravi sve tri sestre, i krene sve blago iza sva tri zmaja, a zmaju pobratimu ostavi njihove dvore i svu njihovu državu, pa se digne sa svojim sestrama u svoje carstvo, i sretno dodu k materi, pa mu mati preda carstvo, te je carovao do svoga veka.

Izvor[uredi]

  • Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 26–36.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 160 godina.